Stari sat
© Ilustracija
Music
Kafane, klubovi i ples sa ploča na prostoru ex-Yu
Istorija kaže da se na području bivše Jugoslavije oduvijek dobro zabavljalo, sa istančanim ukusom za socijalna okupljanja i druženja u javnim prostorima.
Piše Red Bull
Objavljeno na dan
Piše: Audio InFunktion
Tome su značajno pridonijele kafane, kao svojevrsni hramovi socijalizacije, u neku ruku i preteča današnjih socijalnih mreža.
Ostalo je zabilježeno od strane više istoričara i putopisaca da su među prvim kafanama na Starom kontinentu bile one u Sarajevu i Beogradu, otvorene sredinom 16. stoljeća dolaskom Osmanlija na ove prostore.
Sarajevska kafana je otvorena blizu Bentbaše oko 1534. godine, a Beogradska kafana na Dorćolu oko 1522. godine.
Nakon njih otvorile su se i mnoge kafane širom Europe, u Marseillu 1654., u Londonu 1662., u Parizu 1672., u Beču 1683. itd.
Već tada je to bilo glavno mjesto za čuti neke novosti, upoznati nekoga novog, razmijeniti iskustva ili pak sklopiti neki poslovni dogovor.
Kafana je bilo i mjesto gdje se mogla slušati muzika uživo, čuti razni solo izvođači ili manji orkestri, pogledati izložba, učestvovati u pjesničkim večerima ili zaigrati tombola.
Razvojem društva i svih sfera socijalnog života, razvijala se i kafana, pa su se tako počele pojavljivati i razne nove forme sa obogaćenim sadržajima.
Tako je kafana postala gostiona, pa zatim restoran, caffe bar, diskoteka, a u današnje vrijeme bi to bio klub.
Naravno, i danas postoje kafane u svom izvornom obliku gdje se služe samo kafa i sokovi, ali razvojem društva u cijelini se od male intimne kafane došlo do velikih spektakularnih klubova sa vrhunskim audio-vizuelnim preformansima i programima koji podržavaju sve vrste umjetnosti.
KONCEPT CLUBBINGA
Sam pojam “klub” i koncept clubbinga je zapravo proizašao iz diskoteke (discotheque, fran.), nastale u Parizu odmah poslije Drugog svjetskog rata.
Tadašnji vlasnik lokalne diskoteke je zaključio da mu se više isplati puštati muziku sa ploča, nego stalno plaćati orkestar za žive nastupe. Publika je to jako dobro prihvatila, s obzirom da se time i povećao muzički opus koji se mogao čuti po francuskim diskotekama.
Kako je određeni broj “domaćih” ljudi sa prostora bivše Jugoslavije svjedočio nastanku čuvenih pariških diskoteka, tako su se vraćali u Jugoslaviju sa idejom da nešto slični otvore na našim prostorima.
Tadašnjoj vlasti i zakonima ovaj koncept je još uvijek bio stran pa je postojala i zakonska prepreka za registrovanje takvih ideja.
No, entuzijazam, snalažljivost i upornost nekolicine individualaca je dovela do toga da će na ovim prostorima doći do otvaranja niza kafana i diskoteka i to mnogo prije ostalih svjetskih metropola.
PRVI KLUB NA OVIM PROSTORIMA
Svi istoričari se slažu da je prvi klub na ovim prostorima bio riječki klub Husar. Klub je otvoren 1957. godine, pa se ta godina uzima kao početna u dugom istorijatu domaćih diskoteka.
Riječki klub Husar je među prvima ponudio koncept “Plesa sa ploča” – večeri gdje se muzika puštala sa ploča koje su posjedovali DJ-evi, ali koje im je nerijetko i publika donosila da puštaju to veče.
U svom kratkom periodu postojanja do 1964. ekipa Husara je uspjela okupiti veliki broj mladih ljudi na jednom mjestu.
Svaku večer klub je bio prepun, pa tako mnogi nisu mogli ući unutra te su stajali ispred do kasno u noć.
Upravo to je i postao najveći problem, te su lokalne vlasti odlučile da ugase mjesto uz obrazloženje da bi klub prerastao u nešto što bi eventualno izmaklo kontroli svojom popularnošću.
Zanimljivo je bilo i to da su u Husaru imali samo jedan gramofon češke marke Supraphon, 5 zvučnika od 10W kao razglas i mikrofon koji je služio za vođenje programa, baš kao što danas imamo MC-ja koji je uz DJ-a odgovoran za dobru atmosferu u klubu i komunikaciju sa publikom.
Po zatvaranju Husara, ekipa DJ-eva koja je bila okupljena oko te priče počela je nastupati u okolnim gradovima, a zatim i diljem Hrvatske. Vito Franovich je bio jedan od glavnih DJ-eva kluba Husar, pa se ujedno vodi kao i jedan od prvih na ovim prostorima.
Prvom polovinom 60-ih godina počeli su da se otvaraju novi klubovi kao što su diskoteka Amfora u Jelsi na Hvaru (1964.), Klub 57 u Opatiji, inače nazvan po tadašnjim cigaretama (1967.), u Splitu klubovi Arkada i Semafor (1969.), u Zagrebu klub Saloon (1970.) itd.
Paralelno u Beogradu, vođeni istim principom i idejom 1967. godine otvara se kultni klub “Šećer” ili “Kod Laze Šećera” u vlasništvu Lazara Šećerovca koji je sa par prijatelja i bratom otvorio klub po uzoru na pariške diskoteke koje su i sami posjećivali.
Također, imali su i pult za DJ-a sa gramofonima gdje su se smjenjivali lokalni DJ-evi puštajući recentna izdanja tog vremena. Iako je u to vrijeme na snazi bio komunistički režim, Jugoslavija ipak nije bila toliko zatvorena za razliku od drugih zemalja sa sličnim uređenjem.
Mladi ljudi su putovali u inostranstvo, kako poslom, tako i turistički, pa su na taj način donosili najnovija svjetska izdanja koja su bila popularna po svjetskim klubovima i radio stanicama.
SVJETSKI TRENDOVI
U tom smislu, na ovim prostorima su uvijek bili praćeni svjetski trendovi i novi muzički pravci, koji su bili i osnova za nastajanje plejade sjanih bendova i solo umjetnika koji su počeli praviti i izdavati muziku shodnu tom vremenu.
Pojavile su se i mnoge izdavačke kuće širom Jugoslavije koje su pored domaćih izdanja publici nudile i licencirana svjetska izdanja i time značajno uticala na ekspanziju DJ-inga, diskoteka, i na kraju klubova na ovim prostorima.
1969. godine organizovano je i prvo jugoslavensko takmičenje u DJ-ingu koje se desilo u Zagrebu u klubu Kulušić.
Svaki takmičar je nastupio sa setom od 35 minuta, a uz DJ-ing takmičari su morali pripremiti i desetominutni govorni program. Voditelj takmičenja je bio kompozitor Nikica Kalođera.
Organizator takmičenja je bio “Pop Express” – prvi muzički časopis na prostoru ex-Yu, koji je postojao nešto manje od godinu dana. Izdali su 23 broja u periodu svog postojanja od 1969. do 1970.
KULTNA MJESTA SARAJEVA
Sarajevo je također imalo svoja kultna mjesta iz kojih su izašli neki od najznačajnijih bendova, umjetnika ali i DJ-eva.
Kao grad sa dugom kafanskom tradicijom, ulaskom u 20. stoljeće, Sarajevo je postalo sve bogatije sa ponudom noćnog života.
Iako su kafane značajno zadržale primarno mjesto u sarajevskom noćnom životu, početkom 60-ih godina nastala su razna kulturno-umjetnička udruženja i lokacije koje su postala preteča današnjih klubova.
Iz tog period izdvajaju se plesnjaci u Slogi, FIS-u, Hotelu Central, Gradskoj kafani kod robne kuće Sarajka (današnji BBI), Slokaru u pasažu kod Tope, a 70-ih su se pojavile i prve diskoteke sa raznim programima kao što su solo nastupi, bendovi, orkestri i muzika sa ploča.
U istom periodu počele su da se otvaraju i moderne kafane kao što je kafana Lisac koju je 70-ih godina otvorio Damir Lisac, poznat po tome što je kao student sa prijateljem nesretnom gostu iz Amerike prodao Vijećnicu za 400 hiljada dolara, uzeo mu predujam od 10 hiljada dolara, koje je potom potrošio sa rajom na moru.
Kasnije je uhapšen i čovjeku ju vraćen novac, a ta anegdota je poslužila Top Listi Nadrealista kao inspiracija za čuveni skeč sa prodajom Vijećnice. Pored Lisca tu je bio i legendarni Stari Sat u Logavinoj, klub Gong na Skenderiji i Nava na Baščaršiji.
Nava je dobila ime po dubrovačkom jedrenjaku, a kompletan enterijer je izgledao kao brodska kabina. Nava je bilo izuzetno popularno mjesto, pa je i ekipa KK Bosna upravo tu proslavila titulu prvaka Europe 1979. godine. Također, postoji i priča da je vijest da je Sarajevo dobilo Zimske olimpijske igre prvo došla u Navu pa tek onda u Komitet.
Pored pomenutih mjesta, bio je aktuelan i Evergreen kod Vijećnice, MP ili “Kod Piketa” preko puta ćevabdžinice Željo gdje je često boravio Safet Sušić, a gradska legenda kaže da je baš tu potpisao predugovor sa milanskim Interom, ali i sa Torinom zbog čega je izbio spor koji je Papeta na kraju odveo u PSG.
Razvojem muzičke scene u Sarajevu, diskografije, radio stanica, otvaranjem novih prostora krajem 70-ih, značajno se obogatio noćni život po uzoru na komšije sa ex-Yu prostora, pa je na taj način DJ-ing još više zaživio na sarajevskoj sceni. Krajem 70-ih i početkom 80-ih u Dedanu na Baščaršiji se pojavilo i par gramofona i mixeta, a glavni DJ je bio Dragan Kožović-Kožo, lik sa kojim Boris Dežulović često počinje svoje tekstove.
DJ Kožo je kasnije prešao u Klub ABC na Otoci, a ploče je nastavio puštati Igor Stepanović koji je ploče nabavljao u Londonu i Minhenu.
Neka od poznatih sarajevskih mjesta tog vremena su bili i Zeppelin na Čengić Vili, klub Borsalino na Alipašinom Polju, Charlie i mnogi drugi. Diskoteka/klub Sloga je bila poznata po tome što je imala najmlađeg DJ-a u Jugoslaviji u to vrijeme, a to je bio Vanja Tadić aka. Vanja S-Cream.
Kaktus i Dom Mladih su bila dva najpopularnija i najposjećenija mjesta, pa su se s razlogom smatrala muzičkim hramovima tog perioda. Pred Zimske olimpijske igre, 1984. Sarajevo je doživjelo pravi procvat pa su se počeli redati novi klubovi – CDA, Kuk, Zub, Stelex, Rebus, itd.
Sa dolaskom 80-ih godina u svim većim gradovima na prostorima Jugoslavije došlo je do još većeg razvoja noćnog života, a DJ-evi su postali normalna pojava u tadašnjim klubovima.
U tom periodu sama prodaja i izdavanje ploča su doživjeli ogromnu ekspanziju i bili na svom vrhuncu.
Uz mnoštvo prodavnica ploča i opcija za naručivanje istih iz vana, ploče su postale glavni format u klubovima i na radio stanicama. Počeli su se otvarati klubovi sa DJ nastupima na kojima je plesni podij bio pun omladine do ranih jutarnjih sati.
„Disk jockey“ je bio zadužen ne samo da zabavi publiku, nego da istu i edukuje i ponudi nešto novo, a spomenute legende u ovom tekstu su bili pioniri. Tako su DJ-evi na ovim prostorima, radijski i klubski, od 60-ih godina, pa sve do danas značajno uticali na edukaciju publike predstavljajući nove muzičke pravce, bendove i ploče koje su se mogle čuti samo u inostranstvu.
U konačnici, upravo to je i dovelo do stvaranja scene, sjajnih bendova i solo umjetnika koji su pratili svjetske muzičke tokove i našoj publici predstavljali svoja djela u raznim formama i žanrovima, nimalo zaostajući za ostatkom svijeta.
Od jazz-a, rnb-ja, soul-a, rock ‘n’ roll-a, twist-a, do new wave-a ili novog vala, disca, rap-a, elektronske muzike, pa sve do raznih fuzija različitih žanrova – sve to je prisutno zadnjih 50-ak godina na našim prostorima.
Ono što je također bilo zanimljivo je da je radno vrijeme klubova bilo uglavnom od 19h do 24h, kada se završavao program, a gosti selili ili u druge kafane ili na organizovane after party-je u privatnom prostorima.
AFTER PARTY
Koncept after partyja je postao popularan 60-ih i 70-ih godina, a već 80-ih se počela pomjerati granica i svi prostori su radili znatno duže, neki čak i do zore. Također, neki klubovi su pravili i dnevne programe, popularne matineje, od 14h do 19h, gdje se također plesalo i zabavljalo, pa tako možemo reći da je ta vrsta dešavanja ustvari neka preteča današnjih block party-ja.
Devedesetih godina dolazi do potpune ekspanzije elektronske muzike pa i samog DJ-inga kao jedne od formi muzičkog izražavanja.
Kako u svijetu, tako i na našim prostorima klubovi su se sve više počeli okretati DJ-evima koji su postali glavni akteri plesnih podija. Počeli su da se otvaraju novi klubovi, diskoteke i kafane, od kojih treba spomenuti zagrebački Kulušić, KSET, Aquarius, Saloon itd.
U Beogradu su to svakako bili klubovi poput Akademije, Zvezde, Nane, Industrije i Omena, a u Sarajevu dobro poznata Sloga, Kinema, Senator, Bock, Labirint, Dom Mladih i Obala.
Krajem 20-og stoljeća, DJ-evi su dobili status rock zvijezda 21-og stoljeća sa nastupima na velikim festivalskim binama, nerijetko i pred desetinama hiljada ljudi.