Music
C# | Them Moose Rush
Album je vani, svirka pred vratima i odgovori na sva pitanja su tu. Pročitaj intervju s bendom Them Moose Rush.
Ovaj trio iz Bjelovara pravi je pokazatelj da je rock još uvijek vruća tema. Tu su retro i moderni zvukovi u savršeno izblendanom smoothieju od autorskih rifova koji će ti promijeniti način promatranja domaće rock scene. Bend čine Nikola Runjavec na gitari i iza mikrofona, Vedran Marinko Komlen na bubnjevima i Branimir Kuruc na bass gitari. Dečki su baš izdali novi album koji možeš pronaći OVDJE. Zvuk? Savršeno uklopljeni otprije poznati žanrovi s nekim totalno novim idejama. Pročitaj intervju!
Što za vas znači izlazak albuma?
Album je trebao biti treći EP jer smo krenuli s manjim segmentima. No, kad je došlo vrijeme za treći EP, jednostavno smo rekli: gle, imamo super ideje, imamo dovoljno pjesama, fućkaš EP, ajmo napravit' album da nas ljudi shvate ozbiljnije. Album i u recenziji bolje prolazi, a mi se nismo htjeli ograničavati i završiti trilogiju samo zato što se to očekuje. Radije smo odlučili napraviti album. Navika ljudi je da uvijek idu slušati singlove, tako da pjesme bez spota najčešće prođu ispod radara.
Album za nas trenutno znači jako puno jer je od ideje i snimanja prošlo jako dugo. Snimili smo ga i producirali pa čak i napravili cover art još prošle godine u svibnju, ali su se zainteresirale neke strane PR agencije za nas pa smo rekli ‘ajmo probat' napravit' worldwide release’. No, oni imaju neka svoja pravila, tipa - nemoj za Božić, nemoj preko ljeta jer tad ne prolaze albumi... tako da se sve to nekako odužilo.
Što radite dok čekate izlazak albuma?
Napravili smo hrpu novih pjesama i već gledamo kako bismo to snimili jer planiramo puno unaprijed. Skužili smo kako to funkcionira - umjetnik može otići album ili dva unaprijed dok čeka da izađe onaj prvi i da se nađe u medijima ili pokupi dobre recenzije.
Odgovara li vam to što imate vremena otići naprijed s radovima do izlaska albuma?
Pa nekako nam je u početku bilo teško, ali smo se pomirili s tim. Prije smo stalno razmišljali ono: ‘mi bi van, mi bi van, a album nam stoji na disku doma, tak' je dobar, i dobro je što doma usisavaš uz svoju glazbu, ali je problem što ju ne smiješ s nikim podijelit’. Svima pričaš da imaš album, a više ti nitko ni ne vjeruje.
Album je, znači, velika priča?
Album je za nas velika priča, izlazi i na vinilu i to još worldwide.
A kako je uopće krenula cijela priča?
Zašto smo mi uopće ostali složni... i trio... i frendovi? Pa jer nam je uvijek kreativa bila na prvom mjestu i nikad se nismo ničime opterećivali. Ostalo nam je bilo pod onom - ako se dogodi - super, ako ne, je**ga. Naravno da te pozitivne kritike pogurnu i daju ti dokaz da radiš nešto dobro i da želiš nastaviti dalje. Prije pet godina smo pobijedili na InMusicovom natjecanju i tako je krenulo to naše malo javno pojavljivanje.
Što vam je kasnije donijelo to pojavljivanje na InMusicu?
Menadžera. Tad nas je prvi put netko primijetio i to je bio menadžer s kojim surađujemo i danas. On nam je pomogao da odemo u Nizozemsku na Super Sonic festival gdje je bilo više od 300 bendova. Iako je to bilo malo kaotično, uspjeli smo dobiti neke kontakte i, između ostalog, upoznati nekoliko ljudi koji su nam omogućili da to jedno s drugim dovede do turneje za album.
Kolika je onda uloga menadžera?
Ogromna. Oni su kao filter između benda i recenzenata. Recenzenti zbog toga znaju da do njih neće doći baš bilo koji bend, a bendovi su sigurni da ih neće zvati neozbiljni klubovi. Ako se nekome sviđa album onda će ga recenzirati.
Imate li kakav uvid u recenzije vašeg albuma?
Imamo informaciju da će ga recenzirati dva velika časopisa.
Koje su ideje i planovi za dalje?
Za početak, imamo svirku povodom izlaska albuma 23. ožujka u KSET-u, a poslije toga nas u travnju čeka EU turneja. (Slovenija, Njemačka, Francuska...)
Čujemo da izbjegavate Italiju. Zašto?
Cestarine su ogromne, čini se kao da je to glupost, ali smo mi potpuno nov bend i svirat ćemo u klubovima od 5 do 100 ljudi pa nam se neće isplatiti sve što imamo dati na cestarine. Zapravo sve radimo spontano i radimo ono što nam je fora. Logično, sa spoznajom o tome da je Hrvatska mala i da je za našu glazbu ovdje ograničena publika, turneje radimo i u drugim zemljama.
Što mislite o tome kad kažu da je Them Moose Rush prog-rock bend?
To je stvar interpretacije, mi samo sviramo neku našu verziju rocka. Reći da je nešto prog je jako individualno u shvaćanju. Nekome je prog 20 minuta solaža, nekom je prog Tool, a nekome i Zeppelini. Ne znam koliko je to teret u Hrvatskoj, ali mi pjevamo na engleskom pa bi bilo ludo ne plasirati se na inozemno tržište.
Koliko dugo postoji bend i kako ste se našli?
Nikola i ja smo išli zajedno u vrtić. I onda nekako kad ti se ne da učiti latinski prčkaš po gitari i eto. To je bilo prije nego što smo skužili da imamo frenda koji svira bubnjeve.
Počeo sam svirati bubnjeve u srednjoj, ono, malo autorski, malo sviranje covera za maturalnu da budemo kul i odsviramo koju pjesmu. Onda se upoznaš s instrumentom i skužiš da je to glup razlog, ali srećom imaš frendove koji već sviraju i taman su se razišli s bivšim bubnjarem.
Tek kad smo otišli iz Bjelovara na faks smo zapravo počeli svirati pa smo se u Bjelovar vraćali na probe.
Kakva je glazbena scena u Bjelovaru?
Nikakva.
Znamo za Ramstein Tribute bend i Petar Punk. I znamo da se bivša pjevačica Colonije udala u Bjelovar.
Zašto je to tako?
Pa Bjelovar je preblizu Zagreba i onda većina bendova ode u Zagreb.
Koliko često imate probe?
Jednom ili dva puta tjedno. Prije smo, dok smo studirali, dolazili dva puta mjesečno u Bjelovar na probe. No, zadnje dvije godine iznajmljujemo garažu na Trešnjevci iako smo i dalje najkreativniji u jednom selu doma - Klokočevcima. Ono je totalni chill. Nekad smo znali tamo provesti cijeli dan, pričati sa susjedima, svirati i družiti se. Iznenađujuće, ali tamo nam nikada nitko ništa nije rekao, koliko god mi bili glasni ili se derali.
Nikola, kako je krenula tvoja pjevačka karijera?
U početku sam se jako sramio svog glasa, ono, kad se čuješ u mikrofonu i bude ti šok - tko je to? Ja tako ne zvučim. Onda su mi ljudi govorili da zvučim kao žena pa mi je to neko vrijeme bilo čudno do te razine da smo čak tražili vokala. Onda sam skužio da ono - ‘zašto ne’. Kako sam učio svirati, tako sam vježbao i pjevanje.
Odakle dolazi ime benda?
Prvo smo se zvali The Mushroom, nekako nam je ta riječ zvučala baš kul. Onda smo otišli na internet i skužili da već ima hrpa bendova koja se zove tako. Najbolje nam se činilo doći kući i preslagati slova, tako je ispalo Them Moose Rush s jednim e viška. Ljudi znaju prokomentirati ime kako je grozno i teško pamtljivo, ali zapravo zato većina i zapamti. Neobično je i moraš se potruditi da ga zapamtiš. Uz to, veliki je plus što zauzima dosta mjesta na plakatu jer je dugačko.
Mislite li da bi se danas bendovi trebali izjašnjavati žanrom?
Ah, natjeraju te. Moraju te negdje staviti. Neke etikete su bačene na nas, a ako nas pitaš mi sviramo rock i ajd bok. I nakon toga jednostavno kažu prog, noise ima elemenata popa... Uglavnom, mi smo odrasli na Nirvani, Soundgardenu i svi su ti bendovi rock i stvorili su neki svoj signature. Korisno je staviti barem jednu etiketu, ali se to često pretvori u nu-prog-rock-metal-pop. Mi ne želimo imati etiketu metala - osim ako nismo rame uz rame s Black Sabbathom. Iako su oni pioniri i stvorili su svoj žanr. Zapravo, nema odgovora na ovo pitanje. Long story short, ako te se može svrstati u jedan žanr znači da nisi inovativan. Eto, tako ćemo to reći. Svi ti prefiksi zapravo nas obogaćuju i govore to da nismo jednodimenzionalni.
Na prvo slušanje, ali i na svako sljedeće, Them Moose Rush zvuči kao bend s više od troje ljudi. Kako postići da trio zvuči kao bend od deset ljudi?
Ako baziraš svoju glazbu na rifovima onda glazba zvuči bogatije. Kad dodaješ puno slojeva i onda još pjevaš na to, to doprinosi bogatstvu. Druga bitna stvar su efekti koji se trebaju uskladiti i razdvojiti frekvencijski (ili ne, ovisno o željenom zvuku). Bitno je bass staviti u bass frekvencije, gitaru u gitarske frekvencije i onda miksati još bubnjeve i dodati vokal. Kod nas recimo bass nije nikada skroz dolje nego ulazi i u frekvenciju gitare. Treba biti šarenilo zvuka, da gitarist i basist ne sviraju isto. Efekti svakako obogaćuju glazbu, ali je prokletstvo to što se mora puno ulagati i što uvijek postoji skuplji i bolji efekt, proizvođač ili pedala. To ti boosta kreativu. I stanji novčanik.
Što u Hrvatskoj bendovima najviše otežava bavljenje glazbom?
Konkurencija. Previše bendova ide u bescjenje, snimanja su dostupna svima i tih puno bendova bez kreative ruše cijenu kreativnim bendovima. Ima puno bendova koji će doći svirati za cijenu goriva, a sviraju na matricu i ruše cijenu bendovima koji su kreativni.
A kakvo je stanje s opremom?
Ima tu svakakvih primjera, dok smo mi odrastali roditelji su prepoznavali kod djece hoće li se ona stvarno baviti glazbom i tek bi im tada odlučili kupiti instrument. S druge strane neki su klinci dobivali Gibson gitare po 3000 eura koje su svirali dva ili tri puta u životu. Nikad nam povoljnija oprema nije smanjivala kreativnost. A što se tiče klubova, njima su ionako DJ-evi manji tehnički trošak. Daš im struju i to je to.
Kako izgleda proces snimanja vaše glazbe?
Do ovog albuma smo sve snimali live, a ovo sad odrađeno je štreberski. To nam je sad promjena. Produkciju nam radi Mark Mrakovčić i stvarno izvuče ono najbolje iz nas. Zajedno miksamo, sjedimo satima, on ima tehničko znanje, mi znamo što želimo čuti i zbog toga znamo koje su stvarno prednosti i mane ovakvog oblika produkcije.
Koji vam je bio najdraži nastup?
Ferragosto Jam 2015. na House of Pablo stageu gdje smo bili gosti. Bilo nam je predobro jer je bio predobar zvuk. Osjećali smo se na pozornici kao da smo u garaži, vidjeli smo da je dobar zvuk jer je i ekipa reagirala. Inače su tonci najveći prijatelji ili neprijatelji benda, a tamo nam se poklopilo da imamo prijatelja. To je publika osjetila.
I u Zagrebu u Vintageu je bilo odlično. U zadnje vrijeme su nam sve svirke super. U Požegi je bilo isto super. Ništa nije bilo planski, sve je dolazilo spontano i baš smo se dobro zabavili.
U Njemačkoj je isto bilo odlično.
Imate li neku priču iz Njemačke?
Nakon koncerta smo shvatili da ljudi čekaju u redu. Na prvu nam nije bilo jasno da čekaju nas. U redu!! Prodali smo sve majice, CD-ove i sve što smo imali jer je kultura kupovine i odlaska na koncerte drugačija.
Kako izgleda vaš kreativni proces?
Šarenilo. Nekad kad prođe svirka znamo na probi prolaziti pjesme koje nismo odsvirali na toj svirci. Ne idemo planski, ali baš nam se zato zna dogoditi da nešto odsviramo pa se ne možemo sjetiti ideje koju smo imali. Ili napravimo neke rifove doma pa onda to odsviramo na probi. Između probi sviramo doma, onda se ubaci Vedran na bubnjevima. A nekad i jammamo bez pripreme. Tek kad napravimo glazbu i skužimo koja je atmosfera onda napravimo tekst.
Za koju biste osobu voljeli da gostuje na jednom vašem albumu?
Pitajte nas to za godinu dana.
Gdje biste najviše voljeli svirati?
Dunav Jam.
A megalomanska verzija?
Mi na Mjesecu i sviramo.
Možete li sastaviti svoju playlistu prema ovim kategorijama?
Vožnja: bilo koja pjesma od Freddie Mercuryja
Sport: Eminem - Till I Collapse
Tuš: Florence + The Machine - Dog Days Are Over
Buđenje: Bilo što od benda Queens of the Stone Age
Lajk za scenu | Tko vam se sviđa na domaćoj glazbenoj sceni?
Let 3, Rens Argoa, Lovely Quinces, Chui, Killed a Fox i She loves Pablo.
Glazbena preporuka?
Mothers Cake iz Austrije.
Kad se vidimo?
23. ožujka u KSET-u na promociji albuma 'Don’t Pick Your Noise'.