Music

Kratka povijest videoigara ispričana kroz soundtrack listu

© Sony Interactive Entertainment
Iako nekad možda nisu bili tako bitni, danas su zvukovi u videoigrama cijenjeni gotovo jednako koliko i sama igra.
Autor redbull.hrObjavljeno
Videoigre se opravdano mogu hvaliti zbog kombinacije igranja i grafike, ali njihova je glazba u povijesti bila ipak manje cijenjena. To ne znači da zvuk nije bitan, zvučne snimke pružaju emocionalni ton, pomažu usaditi strah, strahopoštovanje, koncentraciju pa čak i tugu u nama. Bez njih i njihove dinamične reakcije na našim ekranima, igre bi bile beživotne.
Popis najboljih zvučnih zapisa video igara skraćena je povijest samih videoigara: od 8 i 16 bit-ere 1980-ih, uspona 3D grafike s osvajanjem svijeta PlayStationa do suvremenog pejzaža manjih i osobnijih igara i trenutnog vala holivudskih blockbustera. Upravo ove izmjene možeš čuti i u zvučnim zapisima igara. Pogledaj popis!

Metroid

(Hirokazu Tanaka, NES, 1986)
U jednom je intervjuu, Hirokazu Tanaka objasnio kako je glazba videoigara postajala sve više cijenjena sredinom osamdesetih godina. Njegov zvučni zapis za klasičnu znanstvenofantastičnu avanturu Metroid bio je sasvim nešto novo u to doba i doveo je do rezultata koji odražava istinski dizajn igre.

Streets Of Rage 2

(Yuzo Koshiro, Motohiro Kawashima, Sega Genesis, 1992)
Nemoguće je govoriti o utjecaju glazbe videoigara bez spominjanja Streets of Rage 2 koji prevladava zvukovima Yuzoa Koshiroa i vrhunskog Motohira Kawashime. To je možda najbolji dokaz o simbiotskom odnosu između igre i konzole. Koshiro je bio nadahnut zapadnim žanrovima kao što su UK Rave i Detroit techno. Taj soundtrack, sastavljen u suradnji s Kawashimom, nadahnuo je generacije glazbenika, uključujući producenta Jay-Z-a, Justa Blazea i umjetnika Ikonika.

Ecco: The Tides Of Time

(Spencer Nilsen, Sega CD, 1994)
Ecco: The Tides of Time sadrži više verzija zvučnih zapisa, a brojni su objavljeni 1994. godina. Novost je iskorištavanje prednosti većeg kapaciteta pohrane koju nudi CD tehnologija. Sigurno su ti neki poznati: vodeni arpeggiori, delfini i flauta... Ipak ne? Poslušaj!

LSD: Dream Emulator

(Osamu Sato, PSX, 1998)
Kad je 1998. objavljena za PSX, nadrealna avantura LSD: Dream Emulator bila je vjerojatno najčudnija videoigra ikad napravljena. I nakon dvadesetak godina to se još uvijek može reći. Njezin stvaralac i skladatelj glazbe Osamu Sato, također cijenjeni umjetnik, stvorio je bizaran zvučni zapis koji će pratiti igrače kroz niz psihodeličnih stanja. LSD: Dream Emulator nije osmišljen kako bi se igrač osjećao dobro - doista, dijelovi su zaista neprijateljski raspoloženi...

The Legend Of Zelda: Ocarina Of Time

(Koji Kondo, N64, 1998)
Znaš li što je okarina? Puhačko glazbalo duguljastog oblika koje se na japanskom naziva 'zemljana flauta'. MIDI zvukovi žica i rogova dominiraju ovom igrom, ali digitalizirani puhački instrumenti podižu zvuk na višu razinu. To ćeš najjasnije čuti na Inside The Deku Tree.

Ico

(Michiru Oshima, Koichi Yamazaki, Mitsukuni Murayama, PS2, 2001)
Otkako je započeo svoj revolucionarni uspjeh prije gotovo dvadeset godina, ekipa ICO-a zadržala je konstantu usprkos tome što su zvučni snimci postajali sve konvencionalniji. Shadow of the Colossus i The Last Guardian pravi su klasici. Dok igrači vode titularnog Ica i princezu Yordu kroz magloviti dvorac, zvukovi sumorne gitare, jezive elektronike i povremeno teških udaraljki daju osjećaj stvarnosti.

Silent Hill 2

(Akira Yamaoka, PS2, 2001)
U Silent Hillu 2 ono što ne možeš vidjeti često je strašnije od onoga što možeš. Zloglasna magla ispunjava vanjski prostor, a vlažni interijer često je neprobojno mračan. Tu ulaze koraci Akire Yamoake i dodaju u ovaj svijet zvučnu strepnju.

Katamari Damacy

(Yuu Miyake, Asuka Sakai, Akitaka Tohyama, Hideki Tobeta, Yoshihito Yano, Yuri Misumi, PS2, 2004)
Poput LSD: Dream Emulator, Katamari Damacy jedna je od najuzbudljivijih ekscentričnih videoigara ikad stvorenih. Set-up je jednostavan, iako pomalo apsurdan - igraš kao princ visok pet centimetara s magičnom loptom za osvajanje zemaljskih objekata. Lopta raste, a kuće, brodovi i na kraju cijeli kontinenti uključuju se u balonsku masu. Kao i kod najboljih videoigara, nemoguće je razmišljati o Katamari Damacy bez doze njezine savršene glazbe.

Proteus

(David Kanaga, PC, PS Vita, PS3, 2013)
Kad je 2013. godine izašao Proteus, kritičari su postavili pitanje: može li se to uopće nazvati videoigrom? Bitan dio priče zauzima zvučni zapis Davida Kanagea koji se pomiče u skladu s igračevim istraživanjem okruženja. Zahvaljujući ovoj dinamičnoj glazbi, savršeno sinkroniziranoj s virtualnim svijetom, Proteus je rijetka videoigrica koja se čini stvarnom.

Persona 5

(Shoji Meguro, PS4, 2016)
Sa snažnim dijalogom i oštrim anime-vizualima, izuzetni japanski Meguro ključni je faktor i bitan razlog zašto se toliko igrača neprestano vraća u naizgled svakodnevnu dramu ove igre. Ukupno tri sata i 100 pjesama - zvuči dobro!

Hyper Light Drifter

(Richard Vreeland, PC, PS4, Xbox One, Switch, 2016)
Nostalgična, ali perspektivna, osobna, ali epska po sadržaju. Dok usmjeravaš junaka kroz ozračenu pustoš, glasovir te vodi u tople zvukove prije nego što prevlada napetost. Ovaj pristup daje pjesmi dosljednost, a istovremeno prenosi cijeli emocionalni raspon igre, od najtiših trenutaka do napetog istraživanja i prave akcije. Kompozitor sa sjedištem u Los Angelesu imao je i holivudske hitove poput It Follows i Under The Silver Lake, ali Hyper Light Drifter stoji kao njegovo vrhunsko dostignuće.

The Last of Us Part II

(Gustavo Santaolalla & Mac Quayle, PS4, 2020)
Važna stvar! Doprinos Gustava Santaolalle sigurno je učinio ovu dobru igru još boljom. Sve je u The Last of Us Part II kako treba - od dužine i emocionalnog intenziteta priče, izgleda i zvukova pa do akcije. Lako je osjetiti preplavljenost radnjom na ekranu (uglavnom zvukom praćenom zamišljenom elektronikom novijeg Mac Quaylea), gitara Santaolalle ipak nudi prijeko potreban predah.

VIŠE IZ SVIJETA RED BULLA: